Zašto sam morala ići tako duboko u sve, najviše u sebe? Ne zbog bolesti moje jetre zbog koje izgledam kao da ću se poroditi svaki tren. Ne zbog toga. Ona je samo posljedica svega. A opet, da nije bilo nje možda nikad ne bi prihvatila sebe. Možda i bi. Ne znam. Natjerale bi me vjerojatno neke druge stvari, tko zna.

U biti, oduvijek sam išla duboko, osjećala duboko, promatrala duboko, razmišljala duboko, tražila odgovore dublje od površine. Površina nikad nije zadovoljavala moju glad za znanjem s kojim ću rezonirati, odgovorima u kojima ću se prepoznati.

Zašto je tako teško živjeti i pustiti druge da žive? Zašto se ne volimo takvi kakvi jesmo? Zašto se kritiziramo, osuđujemo, mrzimo? Zašto se denfamo, zašto se umanjujemo? Zašto je tako teško reći NE kada to zaista misliš, točno na onaj način na koji to želi izaći iz tebe, i zašto je tako teško reći DA kada sve u tebi vrišti da to kažeš? Zašto se sramimo samih sebe?

Zašto je tako teško biti ono što jesmo, točno onakvi kakvi jesmo, u ovoj zemaljskoj formi? Zašto toliki strah?

S odgovorima su stigla i rješenja. Lagala bih kada bih rekla da su bila lagana. Ne. Bila su mukotrpna. Zahtjevna, bolna.

Nisam ih našla u knjigama ni dobila od nekog savjetnika, terapeuta…

Došla su sama, iz mene, iz dubine moga bića. Sviješću, jer mi jesmo svijest. Kap po kap. Tako sam ih i implementirala u svoj život. Korak po korak. Sve što sam dobila sviješću morala sam prisvojiti, utjeloviti. Materijalizirati, pretvoriti u konkretnu formu. Korak. Akciju. Glas. Stav. Pomak.

Walk Your Talk. To sam morala. I još uvijek moram.

Sve ostalo je puka teorija.

Menu