Voljena moja, boljet će te od malena
svaka ružna riječ i misao koju ćeš osjetiti i čuti od drugih o drugima i o tebi.
Bit će to veliki teret za tebe.
Bit će to rane na duši, kako će drugi poslije reći.
 
Voljena moja, zvat će te ljutica od samog rođenja
jer tako ćeš reagirati svaki put kada te zaboli omalovažavanje, ismijavanje i potcjenjivanje koje će drugi raditi drugima, ali i tebi.
Voljena moja, ti ćeš se na to ljutiti i nećeš shvaćati zašto se i drugi ne ljute, već tebe zovu ljutica.
 
Voljena moja, reći će ti da nije lijepo ljutiti se i da nisi dobra curica.
Kada im objasniš zašto se ljutiš, neće te razumjeti.
 
Ništa ti više neće biti jasno.
Kako to da je omalovažavanje i ismijavanje drugih okej, a ljutnja nije?
Kako im to nije jasno?
Zar oni ne vide? Zar oni ne osjete?
Kako je to moguće?
 
Zar je moguće da sa mnom nešto nije u redu?
Zar je zaista moguće?
 
Voljena moja, od tada ćeš početi sramiti se sebe.
Svog mišljenja i svoje ljutnje.
Skrivat ćeš je duboko da ju drugi ne vide jer s njima je sve okej.
S tobom nije.
 
Voljena moja, bit će tu još puno toga.
S godinama ćeš povjerovati u sve.
I da si manje vrijedna, i da si manje pametna, i da si manje dobra, i da si manje lijepa.
I da ne zaslužuješ ljubav.
 
Skrojit ćeš svoj srebreni oklop snage i staviti ga na sebe.
Da se zaštitiš i sakriješ daleko od drugih, daleko od sebe.
 
I izgubit ćeš se. Zaboravit ćeš tko si, što si.
I tražit ćeš se, neumorno. 
U trenucima kada se nađeš odbacit ćeš se. Posramit ćeš se. Osudit ćeš se.
U sebi ćeš vidjeti samo ljutnju i sjetiti se koliko boli riječ “ljutica”.
 
Voljena moja, reći će ti da trebaš voljeti sebe.
Ali koju sebe, pitat ćeš se.
Lako je voljeti onu dobru sebe, onu divnu sebe, ali kako zavoljeti onu lošu sebe, onu ljutu sebe?
 
Voljena moja, bit ćeš gladna ljubavi i mrzit ćeš se.
Gutat ćeš sve, trpit ćeš sve samo da se ponovo ne naljutiš.
Samo da zaslužiš ljubav.
Samo da dokažeš da si jaka i da možeš sve izdržati.
Šutjet ćeš za malo mira i mrvicu ljubavi, pažnje, poštovanja.
A u sebi ćeš vrištati.
 
A onda će ti jednog dana sve samo sjesti.
Sve kockice se posložiti.
Naći ćeš se.
Shvatit ćeš.
 
Zar je moguće, pitat ćeš se.
Zar je moguće da je svaka moja ljutnja uvijek bila valjana, logična, opravdana?
Zar je zaista moguće?
 
Da, moguće je.
 
Zar je moguće da je zaslužiti ljubav i voljeti sebe zapravo čista glupost?
I zar je moguće da drugi to zaista ne kuže?
Što se tu ima nešto posebno voljeti ili ne voljeti, osim prihvatiti i spoznati da ti već jesi ljubav?
Pa to je kao da cvijetu kažeš da bude cvijet!?
 
Da, moguće je.
 
S tobom je uvijek sve bilo u redu i bit će.
 
Našla si se.
Hvala ti.
Volim te.
Menu