Hodam tako prije neki dan. Da mi je pobjeći negdje gdje nema vijesti o novom valu virusa, inflaciji na vratima, svakodnevnim nesrećama na cestama…

Optereti te to. Nesvjesno, suptilno.

I hodam tako kao svaki dan. U mišićima grč, lagano ga osjećam, tijelo se stisnulo. Pokušavam disati široko. I pluća su teška.

Odjednom se spusti. Obasja me. Olakša.

“Samo danas se nemoj brinuti.”

Pluća se prošire. Udahnem duboko.

Hvala. Hvala. Hvala.

To mi je trebalo.

Menu