Tek kad mi je sestra rekla da idemo u operacijsku salu, sledila sam se. Operacijsku salu??? Oh shit! U operacijsku salu za “običnu” koronarografiju???

Namjerno nisam ništa čitala o zahvatu.

Kad sam legla na taj stol, svaka stanica mi se sledila. Da nisam dobila lokalnu, mislim da bi moja arterija bila toliko ukočena od straha da kirurg ne bi s njom mogao ništa.

Pokušavam se opustiti. Pokušavaju i oni, kirurg i cijela ekipa. Ne ide. Samo se još više pogoršava.

Pogledam tako iznad sebe u taj neki uređaj i pomislim na smrt. Kako bi bilo sad umrijeti, tu na ovom stolu, u ovoj sali? Da mi srce jednostavno otkaže od straha ili da mi pukne arterija tijekom zahvata? Da sad umrem, kako bih se osjećala?

Preplavi me toplina. Ugodna, mekana, topla kao dekica.

Na pomisao o smrti, opustih se.

****

Deset godina unatrag, svibanj 2012. Prvi napad panike. Toliko jak da su me odvezli na hitnu. Najteži period mog života. Konstantan strah.

Trebalo je proći punih deset godina. Kad se stvari poslože i pogledaš unatrag, nevjerojatno je kako je sve bilo tako savršeno vođeno do ovog trenutka sada, svibanj 2022.

Jedna tako zastrašujuća tema kao smrt u međuvremenu je postala blagoslov.

Odlazak je blagoslov. Smrt je tako lijepa. Topla, mekana, opuštajuća, lagana ko perce… oslobodi te svake, pa i najmanje težine. Samo se odvojiš, odlepršaš.

Nešto čega sam se zadnjih deset godina užasavala postalo je blagoslov, svijetla točka kojoj se radujem jer me jednog dana čeka. Neće me zaobići, zaboraviti, promašiti. Dogovorile smo se.

Menu