Koliko puta moraš umrijeti prije nego jednom stvarno umreš?

Nebrojeno.

S tim da je prvi put najteže, a onda sve lakše i lakše.

A taj nebrojeni, n-ti put je najljepše.

Nakon njega, svako jutro je blagoslov.

Čuđenje.

Radost.

Nedavno sam preboljela covid. Nije bilo strašno. Istina, malo se razvuklo.

Čudan je to virus. Jedan dan si dobro, dva loše, treći opet dobro i tako u krug. Kao u filmu Groundhog Day, isti osjećaj.

Sedmi dan mi nestao osjet mirisa i okusa. Nešto kao mali alarm.

Osmi ili deveti dan krenuli čudni bolovi duboko u veni lijeve ruke. Pa onda malo u desnoj nozi, isto u veni, duboko.

Malo lijevo, malo desno. Duboko.

Nije dugo trajalo da zaključim da je možda tromb. Pa se “možda” pretvorilo u “najvjerojatnije” i na kraju “ajme majko, umrijet ću”. Ne polagano, već iznenada. Samo će me prekinut u snu.

I tak sam to prihvatila kao opciju. Ništa. Jebi ga. Možda se sutra ne probudim.

Dva jutra sam se budila u čuđenju. Gle, pa ja sam živa! Kako to?

Treću noć nisam ni pomislila na vene i trombove, srčane i moždane udare.

****

Koliko puta moraš umrijeti prije nego jednom stvarno umreš?

Nebrojeno, vjeruj mi.

Menu