Čija je to tuga, pita me ona danas na masaži.

Moja, pomislim u sebi. Moja je. Ja sam ju stvorila. Ja ju ne puštam.

Pokušala sam. Presjekla sam fizički svaki kontakt. Sjekla sam energetske veze nekoliko puta. Ne ide. Nije da ne znam. Nije do tehnike.

Do mene je.

Ne puštam. Držim ju za uzde. Ne prihvaćam kraj. Jedne lijepe priče. Jednog sna. Teško mi se rastati od njega. A vrijeme je.

Kada si empat kao ja, onda lako skupiš i tuđu tugu i kolektivnu tugu i planetarnu tugu. Zato i jesi empat, da ju u konačnici transmutiraš, svjesno ili nesvjesno, ali sasvim sigurno po božanskom zadatku.

U zraku je trenutno velika tuga. Tuga cijele planete. Ne planete kao planete jer Gaja je okej vjerovali ili ne, bez obzira na požare i uragane. To je tuga njenih stanovnika, živih bića.

Tuga je ljepljiva. Nosi u sebi veliku težinu. Opojna je i omamljiva. Lako te uvuče.

Tuga je patnja.

Sami ju stvaramo jer se opiremo nečemu što jest, onako kako jest. Sami ju stvaramo jer se vežemo za nešto što (više) ne postoji.

Kad prihvatimo ono što jest ona se sama raspline. Rastopi. Nestane. I opet zasja sunce.

Do mene je.

Menu